Kad ranim jutrom u lijepo ljetno vrijeme ostavljaš pitomu Rogaticu, mjesto begova i kočijaša, da samovozom kreneš put Sarajeva preko Romanije, zaboli te u duši, kad pomisliš, koliko se je toga izmijenilo među ljudima u društvenim prilikama zadnjih desetljeća. Priroda je ostala isto onako lijepa i romantična. Dok se je imalo, bježalo se je od škola, pa Rogatica danas ni nema svoje inteligencije, a napredovanje svakog mjesta i naroda slava je njegove inteligencije, dok je opet narodni zastoj u prvom redu žig sramote na čelu nemarnih inteligentnijih narednih slojeva, koji nemaju srca ni osjećaja za jade i bijedu svoga naroda. Kao nigdje drugdje ovdje je prost narod navikavan na gotovanstvo i nerad, pa se sve više kvari i izopačava, gubi svoj građanski ponos i svoju političku svijest i karakternost. I kod nas se obistinjuje ona stara, da materijalno propadanje pojedinih ljudi i čitavih naroda škodi uvijek i njihovu moralu. Prvo je mjesto iza Rogatice na putu prema Sarajevu ubavi i plodni Kovanj, koji leže 650 m nad morem. Za nj je znao i Skenderbeg, koji je g. 1463. došao u Bosnu zajedno s njenim osvajačem Mehmedom Fatihom, jer je baš tu u rogatičkom kotaru on prisvojio čuveni čifluk “Kovanluk” i na rijeci Rogačici podigao tri vodenice. To je onaj isti Skenderbeg, koji je bio određen pri osvajanju Bosne da osvoji tvrdi grad Prusac, koji je potpadao pod Jajce. On ga je osvojio i tu tri godine stanovao i tim predjelima upravljao. Kad je iza toga dobio čin rumelijskog beglerbega i imenovan za sandžakbega bosanskoga, nastanio se je u Sarajevu, gdje je podigao mnoge zgrade, a i tekiju nakšibendijskoga reda. Doveo je vodovod s vrela Studene česme i kraj tekije načinio česme. Od velike bašče kraj tekije načinio je četiri mahale, a zemljište im podvrgao mukati. Na rijeci Mošćanici podigao 18 vodenica, a 33 česme u gradu. U Višegradu je prisvojio jedan predjel zemljišta zvani “Ravanluk”. U računima prihoda i rashoda Skenderbegova vakufa, koji su pisani g. 1798., nalazi se i prihod sela Kovani uz Rogaticu za 4 mjeseca u iznosu od 7200 akči, te za cijelu godinu 1798. prihod od najamnine sela Kovana 18.200 akči. Tada su ukupni prihodi Skenderbegova vakufa bili za 1 godinu i 4 mjeseca 161.785 akči, a rashodi 138.340 akči. Još se i g. 1835. spominju prihodi od ispaša Vagan i Bat, koji postoje u selu Kovanu rogatičkoga kotara, prilikom polaganja računa mutevelije Vrago Salihage. Eto nešto i o Kovanju, odakle se put penje prema brijegu od 739 m nad morem, s kojega puca najljepši pogled na dolinu oko Rogatice uz Rijeku Rakitnicu. Kroz polja bjelasa se put kao srebrena zmija, koja daje u posvudašnjem zelenilu posebni izraz toj lijepoj panorami, kakvih je malo u cijeloj lijepoj nam domovini Hrvatskoj. Penjući se samovozom dolazi se do Šupljeg hana ili Izgovače, koja je 847 m nad morem. Odatle vodi nogostup u selo Maraviće, koje je 897 m nad morem. Od Šupljeg hana put vodi do Osmanovog hana, odakle puca lijep pogled na prostrano rudinsko polje, gdje zimi znade pasti vrlo visok snijeg. Tada vukovi postaju gospodari svega kraja i okolice. Za nekoliko minuta eto te do Kapićeva hana, koji je 942 m nad morem, a onda do sela Stjenica, koje su 1010 m nad morem. Tu se nalazi lijepa pučka škola, oružnička postaja i još nekoliko kuća. Ovo je do Romanije najviši uspon, jer Kula, koja je pred Podromanijom, leži 927 m, a Podromanija 884 m nad morem. Tu je i stočarska stanica i raskrsnica puteva. Tu se može otpočinuti i popiti dobro mlijeko, koje je vrlo ukusno i poznato putnicima radi svoje vrtsnoće. Od Podromanije se put penje, jer dolaziš k Romaniji, koja je 1259 m nad morem. Han Obhodžaš je 1250 m, a Dikalji prije njega 997 m. Najviši je uspon Naromanija 1366 m. Sama Romanija ima visinu od 1630 m. To je dugačka vapnenasta visoka ravan, što se je upopriječila od sjevera prema jugu na putu iz Sarajeva u Zvornik i Višegrad. To je kao i gola Jahorina oblast zaravnjenih planina, između kojih su duboke doline, zelena oblast pod poljima, livadama, šumama, među kojima ima i četinastih omara. Ta visina, šuma i oštra klima jako utječu na ljude i na način njihova života i rada. Na Romaniji preko škriljaca leže krečnjaci. Kao i sva Bosna i ovaj je kraj zelen i šumovit, bogat rijekama i izvorima. Istočno od Sarajeva protežu se verfenski škriljevci, a od Romanije vapnenac trijasne formacije, koji dopire do Drine. Šumovita i zelena Bosna je namrskana mnogobrojnim dolinama riječica, bogata izvorima. U zimu i u jesen je često pod maglama, protivno sunčanoj i otvorenoj Hercegovini. Sela i kuće većinom su postali na krčevinama, a takva su i mnoga sela po dnu dolina, kao oko Sarajeva, jer su ove bile pod lugovima, koji su krčeni. Prevlađuju kuće brvnare daskom pokrivene, a podnu dolina i kotlina ima ih i od ćerpića. Ni u jednom kraju Bosne nijesu vjere tako izmiješane kao ovdje. Muslimani Hrvati su najbrojniji. Oni su najvećim dijelom starosjedioci, kao što su i manje brojni Hrvati katolici. Poslije Hrvata muslimana dolaze pripadnici grčko-istečne vjere, koji su listom sve doseljenici iz Hercegovine, Crne Gore i Sandžaka. Najljepši pogled s Romanije otvara se na zavoju više Dikalja, jer se odatle vide prekrasni daleki krajevi, kao: Stjenice, planina šuma Kopito od Žljebova do Rakitnice, šuma planina Devetak, koja veže za Drinu. Dalje se vide: Stambulčići i sva njegova okolica, cijeli kraj od Stambulčića do planine Jabuke i onda do Sjemeća, koji dolazi do Drine i vezan je s Devetakom i drugim okolnim planinama. Kad se počne samovoz spuštati niz Romaniju prema Mokrome, onda ti u oči pada sva lijepa i prostrana dolina oko Mokroga, Pale, Jahorina, Ozren prema Olovu i Kladnju, te Maluš idući prema Knežini. Put koji vodi iz Zvornika do Sarajeva, jest longitudinalni, ili stari turski put, a putujući njime vidi dobro oko da se između udolina i komunikacionih pruga uzdižu planine kao prostrani otoci. Ti planinski masivi potpuno odvajaju prirodne cjeline i sami čine izolirane i individualizirane oblasti, koje su vrijedne posebnih proučavanja u svakome pogledu. Mokro leži 1005 m nad morem, a selo Sokolina, gdje je raskrsnica puteva, 769 m. Odatle se stiže u Vidovice, Buloge, te na Kozju ćupriju (575 m nad morem), te napokon i u šeher Sarajevo. Cijela vožnja traje 3-4 sata. Vide se predjeli, koje malo gdje možemo vidjeti, nauživamo se ljepota, koje su rijetke na daleko i široko, a sve ugodno sjedeći u udobnim i velikim kolima, koja dnevno putuju iz Rogatice u Sarajevo i obratno. Ovo je za one, koji vole prirodu i koji žele upoznati naše strane i naše krajeve, da više ne budemo stranci u svojoj slobodnoj domovini Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.