Najljepši kutić našega kotara u ljetno doba je dolina, što je pred selom Rakitnicom stvaraju rijeke Rakitnica i Bereg, koji se iza vodopada gubi u manjoj rijeci Rakitnici, koja opet utiče podno Mesića u Praču, a ova u Drinu, Drina u Dunav, a ovaj u Crno more. Divan je to kutić gdje je priroda ostala netaknuta, gdje ne čuješ žamora svjetine, gdje ne vidiš ljetnikovce snobova. Tu caruje divlja romantika s veličanstvenom tišinom, koju začinja umilno i skromno pjevanje modrokosa i češljugara, te miris trava naših gora. I u najvećoj zapari vlada divna svježina. Ako odavle kreneš na sjeveroistok, eto te za 1 sat na vrelu Berega, koje je 925 m nad morem. Kreneš li na sjeverozapad, eto te na vrelu Rakitnice, koje je 748 m nad morem. Jedna i druga rijeka su pravi Eldorado za ribare. Kad se nađeš na jednom takvom izvoru i vidiš onu svježu vodu, koju bi rukom mogao iscrpsti, u kojoj u piću uživaš kao da piješ samu nedužnost, promisliš da će ta voda za nekoliko dana dospjeti do udaljenih obala: da će je progutati crni, slani valovi mora. Ona će se neopaženo odšuljati do onih plutača, što svojim svijetlim, živim bojama čuvaju brodare od podmuklih brodskih grebena. Odšuljat će se i udarati o bokove silnih parnih brodova, što usidreni leže na ušću Dunava. Ovako čista voda na izvoru, slika nevinosti, zamutit će se nažalost često puta na svom dugom putovanju od ušća do mora. Tko se između nas nije barem na čas zaustavio na svom dugom putovanju na mirnom izvoru vode? A tko već nije uljuljan njegovim djetinjim brbljanjem, očaran njegovom sjajnom čistoćom i nehotice pomišljao na djetinjstvo i čistoću?! Čim se potočić potisne kroz šikaru, strminom bljeska kao gušterica, već počne primati druge pritoke, te vidljivo raste i jača. Spusti se u dolinu te se vuče njezinim slikovitim zavojima. Kako je još uvijek sićušan njegov tok! Daj dasku, pa si ga premostio. Nastane li suša, ne vidiš u njegovu koritu drugo nego pijesak i kamenje. Izišavši iz doline postojano se širi i dospijeva među bogate njive. Obalom se protežu sjenokoše. Stare mladice pružaju u dvostrukom pravcu svoje blijedo lišće prema nebu. S obalnih se pašnjaka spusti katkada oprezno koje govedo u njegovo korito i kad utaži žeđ digne svoju mokru gubicu i promatra horizont. Na sastavku dolina, koje pridonose našem potočiću svoj tribut, postaje on rijekom. Ovo mu je ponosno ime podijelila i geografija. Još je evo u mladim godinama i već ga presvođuju kameni mostovi. Ali još nije izgubio svoje dražesti, te mirno teče između joha i jasenova. Katkada se povlači njegovom tamnom površinom kao neki modro-zeleni trak. Vodomari. Iz obalnog se grmlja u proljeće čuje neprestani koncert. Pjegasta vretenca, što četimice sjede po trskama, izgledaju kao note, po kojima ovi pernati virtuozi pjevaju. Samotno se vuče mlada rijeka na prvo. U velikim se razmacima, vrlo na rijetko, vidi po koji nezgrapni čamac, do polovine u šikari. Brzo raste rijeka i sad će da posluži čovječanstvu. Protječući ispod sela sluša smijeh i ćeretanje pralja, ritmično udaranje praljača i odnosi šarene mjehure od sapuna. Prve njezine usluge nose na sebi nedužni, patrijarhalni značaj. Veselom samoljubnosti uvlači se u mlinske žlijebove, skače po lopatama teškog kola i radosno prskajući iskače na drugu stranu. Raduje se što može svojim trepernim valovima ljuljati koketno jato pataka i gusaka. Trebao bi kist vrijedna majstora da prikaže raskošnim bojama poglede iz ovog kutića. Pusta želja, jer mi nemamo još ni snimke iz fotografskog aparata. Da mnogi naši ljudi po gradovima znadu za ljepote ovog kraja odrekli bi se dalekih skupih putovanja, pa bi baš Rakitnicu i njezinu okolinu odabrali za počinak i odmor preko ljeta, jer ovo gorsko zatišje ne buni sabrani duh čovjeka, da baš ovdje u znaku sunca i vode, šume i planine, daleko od svake vreve i svjetskih hršuma zametne razgovor sa svojom dušom. Kreneš li iz Rogatice, koja je 526 m nad morem, moraš poći preko Pavičine kule i Stublića, da se popneš na Bukriće, koji su 633 m nad morem. Iza toga dolaziš na guždeljsko polje, koje je 685 m nad morem. Prolaziš Podgaj i Pavičine mlinove i eto te u Rakitnici, koja je 661 m nad morem. Iz Rogatice ne trebaš pješke nego dobra 2 sata hoda. Prolaziš krajem sve ljepšim od ljepšega, tako da ne osjetiš truda ni umora, a već si na cilju. Kako je ovaj kraj bio poprištem krvavih četovanja, to je čovjek ovih strana provodio svoje dane u vječitoj pogibli za svoj život. Nije onda čudo, da je poput Neretvanina ili Kordunaša postao bojovan i da se je naučio gledati smrti u oči, kad je s oružjem jeo, s njim sjedio i na njemu spavao. Pod dojmom se tih nevolja razvio ovdašnji čovjek u pravog pravcatog melankolika. Njegova duša još uvijek osjeća neku tajanstvenu stravu, koja uzbuđuje krvave uspomene. Kad zapjeva i najveseliju pjesmu po svom sadržaju, uvijek mu izađe žalosna. Njegovu srcu ugađa žalostan poj, a i žalostan sadržaj. Ipak ovdašnji čovjek ne pada u očaj. On se je uzdigao pod njegovim pritiskom. Bol ga je očeličila. Njegova je pjesma dirljiva. U pjesmi se zrcali narodna duša. Kraj, u kome se je rodio, spoznaje kao nešto uzvišeno, nešto s čime se ne može rastati. U njegovu zavičaju odsijeva se sav sjaj čiste i netaknute prirode. U njemu se vide gotovo sve njezine krasote. Hoćeš li rijeku, koja se ruši srebrenim mlazovima i bisernim kapljama niza stijene i pećine, eto ti romantičnom Berega i pitome Rakitnice. Uz plodne doline steru se brežuljci i klanci, planine i pusta polja. Priroda je tako živa da je svako osjeti. Ona je tako jaka, da se je utisnula kao neslomljiv pečat u dušu svakog ovdašnjeg čovjeka. Ona ga je tako prožela i osvojila, da sav njegov život, svo njegovo djelovanje i osjećanje nosi njezine biljege. I doista, ovdašnji je čovjek vjeran sin prirode. Zavirimo malo u njegov dom. Sve pokućstvo, sve oruđe, koje se moža načiniti, načinio je sam sebi. Malo je takva, koje bi kupio. On još za to ne osjeća tolike potrebe, jer je skroz i skroz primitivan. Nu ako je romantičnost i ljepota prirode zanijela njegovu dušu i usadila u nju mnoge sposobnosti, to je u drugu otkrila njegovim očima sve veliko svoje siromaštvo. To ovdašnji čovjek duboko osjeća, te je i to jedan od velikih razloga, zašto je njegovo srce sklono žalosti. Njegovu je dušu teško razumjeti. Ona je sad vedra poput neba, sad tamna poput noći. Sad se digne nebu pod oblake, sad se spusti na tužnu zemlju. Na blagu se i milu riječ drži kao krotko janje. Ona ga odmah osvoji dok se oštroj riječi smjelo opire. Uvredu duboko osjeća i spreman je na osvetu. Kad bi ovdašnji čovjek imao dobrih uzgojitelja, koji bi ga shvatili, uza sve bi svoje siromaštvo ovaj kraj imao drugo lice no što ga ima danas. Narod ne može ostati uvijek u primitivnom stanju, već se razvija kao i svaki organizam. Taj je razvoj uvjetovan mnogočime. Dobro tlo i dobro materijalno stanje u jednu, a naobrazba u drugu - to su stupovi napretka. Toga svega nedostaje ovdašnjem čovjeku. On se mora krvavo znojiti, dok iz zemlje izvuče za sebe i za svoju obitelj koru kukuruznog kruha. Ovim žalosnim materijalnim prilikama pridružuju se i nevolje u pogledu prosvjete. Pučke su škole vrlo rijetke. Nitko ne zalazi u narod, nema ga tko uputiti, a sam u svojoj bijedi zaboravlja, da bi se morao nekako okrenuti. On se osjeća zapušćen i odnemaren. Krive su tome i veze. Ovdašnji je čovjek odijeljen od svijeta. Ovom bi čovjeku trebalo pomoći.