Ne znamo tugu s ponosom nositi, nego je svakom preglasno dajemo na znanje. Rugamo se sebi. Kreveljimo se u borbi za tudu naklonost i o sebi smiš ljamo najgore gluposti jer nas njihov (pod)smijeh ohrabruje pa se kreveljimo još više, dok nas ne zaboli ta grimasa. Možda bi taj umjesan vapaj dosezao dalje da ga iskazujemo tiše, s manje geste, s više unutarnje boli! Postali smo ponosni na svoju zlu kob!“, ovo su rijeci sarajevskog književnika Zlatka Topcica. Direktnije i s manje pjesnickog zanosa gov .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.